Čakor je u svoje gorde i gospodstvene skute prigrlio selo Veliku. Pozornica je različitih uticaja i istorijskih događaja. Poput orlovskog gnijezda smjestio se na nebeskoj visini. Njegov prevoj jedan je od najvećih u bivšoj Jugoslaviji. Dio te teritorije na ovom dijelu balkanske vjetrometine gdje se sve rađalo u ognju i krvi, neki su od davnina pokušavali da otmu, ali njegovi stameni žitelji ispoljili su kuraž prema jačoj sili i nepravdi i uspijevali da odbrane svoja ognjišta.
– Od nastanka, pa do danas, ovdje traje borba neprestana. Čakor i njegova Velika sa okolinom su često paljeni i gaženi, ali nikad pokoreni, jer se ovdje sloboda i ljudska čast skupo plaćaju. Kad pogledate sa Čakora, odmah vidite koliko je priroda ovdje bila darežljiva. Vidik je beskrajan, a tu se rađaju zora i sloboda, pjesma, ljubav i bol. Čakor često zna i da zaurla, ali i da bude blagorodan. Gajio je puteve koji su spajali Srpstvo i kojim su prolazili vuci i hajduci, vladari, namjernici, radoznalci, slikari, pisci, novinari, naučnici, diplomate, ratnici, vojskovođe, monasi, špijuni, zlikovci i drugi. Čakor i Velika, s nemirom u duši svojih žitelja uvijek se prisjećaju krvoločno bezdušne rulje - izdajnika iz okruženja svrstanih u zločinačke divizije „Princ Eugen” i „Skenderbeg”, koji su za nepuna dva sata 28. jula 1944. godine na najsvirepiji način pomorili oko 500 nedužne djece, žena i staraca. Toga dana ječala su čakorska brda i doline od dječije piske i jauka. Umukle su i gore i vode, život zastao... – priča tužnu čakorsku i veličku epopeju Veličanin Dragoljub Dašo Paunović.
On podsjeća kako je jedna misija crkvenih velikodostojnika, prolazeći putem od Peći uz Bjeluhu, preko Čakora i dalje prema Crnoj Gori, 1915. godine, zapisala:
„Poslije napornog puta i prolaska kroz rugovska sela naseljena samo Arnautima, oslobađamo se jednog velikog tereta i nailazimo na crnogorski kraj zvani Bjeluha, što je dio Velike. Tu su kuće omanje i prilično raštrkane, ali za Veličane je tu jedna posebna toplina”.
– U Bjeluhi, s one strane Čakora, živjele su mnoge porodice iz bratstava: Jokići, Paunovići, Gojkovići, Steševići, Živaljevići… I danas tu njihovi potomci obrađuju svoja imanja, a Čakor, smješten na granici sa Srbijom – njenom južnom pokrajinom Kosovom i Metohijom, najkraća je veza i put sa tom bratskom državom. Na Čakoru su i kosti naših slavnih predaka uzidane u slobodu koju danas uživamo. Čakor i Veličani znaju i čuvaju grob neznanog srpskog vojnika koji je svoj put završio baš na Čakoru 1915. godine, prilikom povlačenja srpske vojske. U poslednje vrijeme, pored jedne blage stagnacije i usamnjenosti, Čakor je počeo da oživljava i vraća sjaj i život. Ne može on bez svog naroda i svih ljudi dobre volje koji hoće da ga posjete i uživaju u toj divljoj ljepoti. Ne toliko davno na tom prostoru bilo je više od sto stanova na katunima. Sad egzistira svega desetak, ali planina je još živa – ističe Paunović.
A dom u Bjeluhi kao srastao sa prirodom, već mnogo godina unazad usamljen i izložen propadanju, kao da vapi za vraćanjem u život...
Novak Vujačić


Pokraj bistre i slapovite Bistrice

Kad nastavite starim kraljevim putem prema Peći ide se pokraj bistre i slapovite Bistrice, kamenih litica, visokih četinarskih šuma i cvjetnih livada – do Kotlova. Dalje se ne može, jer se tu nailazi na betonske piramide i mora se nazad.
– Na Čakoru – sa razvođa jadranskog i crnomorskog sliva, putnik uvijek može da uživa u prekrasnoj panorami visokih Prokletija, gordih Komova i Visitora na čijim vrhovima se većim dijelom godine bijele snjegovi. Visoki četinari i njihovo tamno zelenilo, brzi slapoviti potoci i planinski pašnjaci izvori su neiscrpne privlačnosti Čakora i okolinih planina: Mokre, Ćafe, Vaganice i Ječmišta. Pri osvrtu s Čakora ka Peći kao da zamirišu zrele metohijske kruške, ili staro vino iz odaja Pećke patrijaršije i Visokih Dečana, čiji zvuci zvona se tu, na Čakoru, sudaraju s onima s Đurđevih stupova. Mi, Veličani, prema ovom podneblju smo veoma nostalgični. Gdje god da živimo, velička i čakorska ljepota – kraj naše mladosti, prate nas i nadahnjuju, kao i naša Bjeluha, sa svojim domom, koja nam je uvijek, pri putovanju za Peć, punila pluća svježinom i mirisom, a srca jače kucala – dočarava Paunović nostalgiju svojih Veličana.